Vukovar, grad, pristanište na Dunavu i sjedište Vukovarsko-srijemske županije, Srijem. Leži na utoku rijeke Vuke u Dunav, na rubu Vukovarskoga ravnjaka, na 108 m apsolutne visine. Od Vinkovaca na jugozapadu udaljen je 22 km, a od Osijeka na sjeverozapadu 37 km. Područje grada naseljeno je u kontinuitetu više od 8000 godina. U gradu i njegovoj bližoj okolici nalazi se nekoliko višeslojnih prapovijesnih lokaliteta, u rasponu od neolitika (→ vučedol) do mlađega željeznoga doba (Samostanski plato, Velika skela, Petri skela te Lijeva bara, gdje su pronađeni ostatci naselja keltskoga plemena Kornakata iz I. st. pr. Kr. do I. st.). Iz rimskoga doba sačuvan je manji broj arheoloških nalaza (novac, Herkulova ara iz II. st., vojnička diploma); u to je doba vukovarsko područje bilo uklopljeno u sustav limesa na desnoj obali Dunava. Ranosrednjovjekovni avarsko-slavenski nalazi (VIII–IX. st.) utvrđeni su na lokalitetima Lijeva bara, Švapsko brdo i Priljevo. Ranosrednjovjekovno naselje razvilo se već u X. st., a uz njega se veže groblje bjelobrdske kulture (X–XI. st.) na lokalitetu Lijeva bara. U srednjem vijeku Vukovar je bio sjedište prostrane Vukovske županije, koja se prvi put spominje 1220. kao Comitatus de Wolcou. Na desnoj obali Vuke, na području današnjega samostana sv. Filipa i Jakova i Gimnazije, nalazila se kraljevska utvrda castrum Walkow (građena od opeke između XII. i XIV. st., ojačana renesansnim bastionima početkom XVI. st.; Osmanlije su ju zapalili 1687., srušena 1752; ostatci supstrukcija vidljivi su u dvorištu Obrtničke škole). U njezinu podgrađu (suburbium) razvilo se naselje, kojemu je 1231. herceg Slavonije Koloman dao povlastice slobodnoga kraljevskoga grada. U istom stoljeću na lijevoj obali Vuke oblikovalo se trgovište Varoš, koje se u izvorima spominje od 1286. Do XIV. st. grad je u ispravama zabilježen kao Walco, Vlcou, Volkow, Walko, Wlkoy, a potom se sve češće spominje madžarska varijanta imena grada – Wolcowar (prvi put 1323). U XIV. i XV. st. bio je u posjedu više velikaša (mačvanski ban Ivaniš Horvat, grofovi de Bazin, mačvanski ban Stjepan Mošonac, Nikola Gorjanski, braća Petar i Matko Talovac, Job Gorjanski, knezovi Morovićki, Petar Gereb, Lovro Iločki), od 1494. bio je u kraljevskom posjedu. Za osmanske vlasti 1526–1687. razvijao se kao kasaba te je bio središte nahije, a potom kadiluka u Srijemskom sandžaku. U to je doba izgubio strateško značenje, ali je ostao važno trgovačko-obrtničko središte. God. 1526. preko Vuke je bio izgrađen drveni Sulejmanov most, koji se koristio do 1787. Grad je bio nastanjen pretežito muslimanskim stanovništvom, sredinom XVI. st. ojačao je utjecaj kalvinista, a malobrojne katolike pastorizirali su bosanski franjevci. Katolička župa spominje se 1643., a nakon oslobođenja od Osmanlija (1688) franjevci su u grad prenijeli svoju rezidenciju i ondje sagradili drvenu crkvu. Osmanlije su pri povlačenju gotovo u potpunosti spalili grad (daljnja razaranja pretrpio je za ponovnih osmanskih osvajanja 1688. i 1690), koji se od 1691. razvija na desnoj obali Vuke, isprva pod imenom Vukovarski otok (Insula Vukovariensis); od tada je madžarski naziv Vukovar potisnuo srednjovjekovni hrvatski naziv grada. Izvor: Enciklopedija.hr

test